|
To što u zemljama tkz. zapadne demokracije vise
nacionalne zastave na svakom koraku, to je prirodno. To što
u svakom američkom filmu, nebitno kojeg žanra ili koje
kategorije, uvijek se u kadu nekako nađe i američka zastave,
to je dokaz domoljublja.
Moraš se zapitati u kom trenutku je hrvatska zastava postala
znak nacionalizma.
Sve to takozvane hrvatske intelektualce ne može omesti. Oni
se trse tko će od njih više kritizirati svoju zemlju, tko će
od njih više se udaljiti od svog naroda, svoje povijesti,
oni se srame svog nacionalnog identiteta. Zemlja u kojoj se
vlastita vrijednost dokazuje omalovažavanjem vrijednosti
svoje zemlje i svog naroda. I kako od čovjeka koji
omalovažava svoj narod očekivati da odlučuje o njegovoj
sudbini, kako od njega očekivati da učini ono što je za
Hrvatsku najbolje.
Zašto se klanjamo tuđim žrtvama, a svoje negiramo. U kom
trenutku je patnja tuđe majke postala veća od patnje
hrvatske majke. Zar to što su nas ubijali desetljećima i
stoljećima znači da bi mi trebali oguglati na patnju. Zar to
znači da nam je postalo prirodno da svaka generacije izgubi
najbolje među sobom.
Zašto hrvatski narod nema heroja, osim onih pokojnih, zato
jer nema hrabrosti pogledati u oči ljudima koji su veći od
njih samih. Jer kada bi ih imali morali bi podnijeti njihov
pogled i u njemu pitanje, a ti, gdje se ti bio dok sam ja
robijao godinama, a gdje si ti bio dok sam ja ležao u mokrom
bunkeru, a preko mene su trčali štakori. Kada se dogodilo da
je pobjednički narod postao narod čiji pobjednički generali
godine provode u zatvoru?
Toliko dugo su nas učili da je hrvatstvo nastrano, da je
hrvatski narod genocidan, da je nasljedno sklon ubijanju
nedužnih. Toliko duga su nas plašili nacionalizmom da smo na
kraju mi sami to duboko u sebi prihvatili. Toliko dugo su se
trudili i nažalost uspjeli. Uspjeli su od Hrvata učiniti
narod koji se boji domoljublja, narod koji se srami sam sebe.
Jednom sam čula strašnu rečenicu, koja je otprilike glasila
ovako:" kako ti tako pametna i obrazovana slušaš Thompsona?"
Ovo je čudna zemlja, zemlja u kojoj se domoljublje
poistovjećuje s neobrazovanošću.
Često kažu za ljude iz mjesta pogođenih Domovinskim ratom,
što oni hoće, oni su već dobili jako puno, pa što hoće,
obnovili su im kuće. Zar su oni sami srušili svoje kuće, zar
su Hrvati sami rušili svoje crkve, zar je pitanje dana kada
će zaključiti da su se zaklani Hrvati sami klali?
Kažu invalidi su dobili puno, zašto puno? Zar su sami na
sebe bacali granate, zar su sami sebi trgali noge i ruke.
Puno je lakše proglasiti ih neukim ludima, nego ljudima koji
su imali hrabrosti krenuti…
A ja, ja nisam dobila ništa, zapravo dobila sam čir na
želudcu od brige da li ću uspjeti platiti režije slijedeći
mjesec i da ne zaboravim dobila sam jako, jako puno je#eno
bolnih uspomena zbog kojih se svako malo čini da će mi glava
eksplodirati na ramenima. Da li je to razlog da maknem
hrvatsku zastavu? Ne, to je razlog da je razvijem još više,
to je razlog da je s ponosom istaknem za sve one prije nas,
a i za one poslije nas, za sve one zbog kojih imamo Hrvatsku
i to onu u kojoj tkz. intelektualci i dalje mogu slobodno po
medijima omalovažavati ovu istu zemlju.
Čudna je ovo zemlja i još čudniji narod, ali naša zemlja i
naš narod, tu smo se rodili, to smo što jesmo i nema
odustajanja. Pokušali su prije, pokušati će ponovno na ovaj
ili onaj način, ali uvijek će se netko naći tko će dignuti
hrvatsku zastavu s ponosom….
izvor:
Jarda – www. hakave.org
|
