U Budrovcima je zivjelo 1875. god. 1534 stanovnika, 2002. god  zivjelo je 1419 stanovnika
a 2011.god. 1.268 stanovnika.

 

IZ PROŠLOSTI BUDROVACA
 

          Selo Budrovci udaljeno je oko 5 km od Đakova u istčnom dijelu Hrvatske. Počeci života na području Slavonije i Đakovštine sežu iz sredine neolita. Neolitiskih lokaliteta imamo na području Budrovaca: Crnilovac, Semberija, Gradina, Jabučane i na Štrbincima. Može se pouzdano ustvrditi da su prvi stanovnici bili poljodjelci, stočari i lovci.
          Krajem neolita javlja se novo stanovništvo naprednijom kulturom. Novi stanovnici Iliri umjesto kamenom, služili su se prvim poznatim metalima: bakrom. Tragove i Ilirima imamo na Štrbincima.
          U vrijeme kasnog brončanog doba na ova područja dolaze novi doseljenici sa sjevera. Javljaju se prvi tragovi poznavanja željeza. Predpostavlja se da su željezo unijeli sigimi u 6 stoljeću prije Krista. Veći nalazi željeznih premeta kod Blata, Čorovica i na Štrbincima vezuju se za dolazak Kelta pod kraj 4 soljeća prije Krista.
        Početkom prvog stoljeća prije Krista započinje rimsko osvajanje Ilirika i Rimljani postadoše gospodari ovog područja. U to vrijeme pučanstvo  po manjim agrarnim selištima. Gradskih središta u neporenoj blizini nije bilo. Rimljani su gradili prometnice i uz njih osnivali postaje koje su vršile lokalnu upravu. Takva postaja bila je i Certissa. Pretpostavlja se da su Štrbinci lokalitet na kojem se nalazilo ovo rimsko nasalje. Tragove rimskih objekata otkrivamo i na Plugariću.


                                                                Foto: Mira Erceg  r. Ručević iz roda Joščevi  
       

           U drugoj polovici 4. stoljeća javljaju se novi sukobi i progonir.. Odjednom nestaju narodi gotovo  čitave Europe. Kroz naše krajeve počinju prolaziti razni narodi, dolazeći s istoka i sjevera (Huni, Avari i Slaveni). Padoše Mursa, Cibalia, Certissa i Marsonija. Tako se na đakovačkom prostoru zatire rimska civilizacija.
          Nakon velikih seoba krajem 6. stoljeća čitav đakovački kraj naseljavaju Hrvati. Tu nisu bili sam. Najviše teškoća dolazilo im je od Avara. Hrvati su na ovom tlu uspjeli sačuvati svoju individualnost. Naselja su osnovana tamo gdje su za to postojali povoljni uvjeti. Nova selišta   nastala su ponovo na temeljima davno opustjelih naseobina.Ranije župane po selima zamjenjuju seoski župnici. Seoska zemljišna zajednica je osnovna  gospodarska jedinica koja veze ljude. Svako je na svojoj zemlji bio slobodan gospodar, a zemllje je mogao imati koliko je mogao da je iskrči i obrađuje.Poslovi i potrebe od zajedničkog interesa riješavaju se dogovorom, na plemenskom ili župnom zborištu. Nažalost, takav život nije dugo postojao.
 


Luka Budrovac i Petar Ručević


Zetović 1914.

 

            Dolaskom Ugra u Panonsku nizinu dolazi do novih previranja i seoba. Đakovčki kraj našao se u središtu tih događaja. Kako Ugri dosta brzo prihvaćaju kršćanstvo, dolazi do smirivanja, a ženidbom kralja Zvonimira s vladajućom ugarskom porodicom Arpadovića Hrvatska se povezije sa svojim susjedima. Ugarsko-hrvatski kralj imaju velike povlastice. Širi se novi sustav feudalnih odnosa. Kralj Bela III. Daruje bosanskom biskupu u posjed đakovacki feud. Bosanski biskup Nikola 1303. Godine ima u Đakovu svoju rezidenciju kao sjedište bosanske biskupije. Naokolo srednjovjekovnog Đakova na prostoru biskupskog feuda nalazila su se mala poljoprivredna selišta bili su biskupovi kmetovi i davali su desetinu. Zbog velikog prostranstva đakovačkog feuda i premalog broja poljodjelskog stanovništva đakovački biskup veoma rano započinju naseljavati taj prostor stanovništvom iz susjedne Bosne.
 


Obitelj Ručević Joščevi  1917.
 


Ružica Milošević Abađina
 


Ispred kuća ljudi posjedali "BUDROVAČKI DIVANI"
 

           Nesuglasje nakon smrti kralja Ljudevita 1382 godine između bosanskog bkralja Tvrtka i nadvojvode  Sigmunda bilo je početak za pripremu osmanlijski osvajanja Bosne. Turci bez većeg otpora 1463 godine ulaze u Bosnu. Nakon osvajanja Ugarske 1526 godine, početkom rujna 1536 godine osvajaju i Đakovo.
         Dolaskom Turaka otpočela je islamizacija, većina đakovački sela ne prihvaća islam. Gospodarstvo su uredili na način da bolju zemlju i veće posjede crkvenog vlastelinstva dodijele našim ljudima kao spahiluke, a slabiju zemlju do 24 jutra nekadašnjim kmetovima. Turci sup o okolnim selima tražili da narod izabere svog starješinu-seoskog kneza koji je morao voditi brigu da se obveze sela prema spahiji redovito podmiruju. Život domaćeg puka po okolnim selima odvijao se večinom u rodovskim zadrugama. Tako se lakše živjelo, posjedi se nisu usitnjavali, a i osobna sigurnost za pojedinca bila je veća. Razvijala se rodovska stega, smisao za poslušnost, pošenje i marljivost.
 


Učitelj Janda i njegovi učenici školske godine 1915/16. Dakle, iz vremena 1. svjetskog rata... Ta je škola bila na placu, ali ne gdje je sadašnja, nego tamo kraj Doma...

          Življenje u zajednici čuvalo je tradiciju, govor, nošnju i običaje.
          Carska vojska 1687. godine protjerala je Turke preko Save.
         Već 1692. godine dolaze u Đakovo naslovni biskup bosanski fra Nikola Ogramić koji zna da je tu nekoć bilo sijelo njegove biskupije. Oramić je isposlovao od carske komore u Beču pravo da smije tu obnoviti svoju biskupsku stolicu i uživati nekadašnje vlastelinstvo.
         Sved o 1747. godine isključivi gospodari ovdasnjeg naroda bili su dakovački biskupi. Tek osnutkom Virovitičke županije i stupanjem u život terzijnskih urbara, biskupova vlast je sužena, a odnosi vlaselinstva naprama kmetoviima uređeni su posebnim uredbama. Biskup je od sada svoju vlast po selima vršio preko plaćenih nadglednika (španova). Lokalnu upravnu vlast po selima nastavljaju voditi seoski knezovi.
        Sredinom 19 stoljeća odvijaju se u đakovačkim selima duboke imovinske i socijalne promjene. Uzorci tih promjena potjecu, u prvom redu, od zaključka hrvatskog Sabora 1848. godine  kojim se u čitavoj Hrvatskoj ukida kmetstvo. Dotadašnji vlastelinski kmetovi, koji su skoro 200 godina radili svom biskupu, postaju odjednom slobodni poljodjelci i vlasnici svoje zemlje.
         Ovim hrvatskim povjesnim presjekom od pravopovjesnog doba pa sve do polovice 19. stolječa, iako poznat vecini čitatelja iz pučkoškolske povjesne programske građe, željeli smo da se kod opisivanja sela u prošlosti omogući kronološko pračenje događaja koji su u određenim povjesnim segmentima bili u uskoj korelaciji i stoga presudni za stanja i kretanja u razvitku sela.

 

Budrovci
 

            Selo Budrovci nastalo je, vjerojatno, u isto vrijeme kada i ostala mjesta Đakovštine u 13. i 14. stoljecu.
Mjesto je dobilo ime po rodu Budrovac koje je imalo selište na području današnjeg atara.
Kao selište u posjedu gospodara Levne spominje se 1474. godine.
U tursko vrijeme staovnici Budrovaca pripadali su pod Halibegoviće. Kao zadnji turski vlastelin spominje se Halil Beg iz Đakova.
            Neke podatke o selu imamo iz 1702. godine za prvog popisa po odlasku Turaka u kojem se navode područja atara i prvi stanovnici. Atar je graničio s Piškorevcima, Đakovom, Strizivojnom i na i toku Jošavom. U izvješću se dalje navodi da u selu ima 37 nasaljenih kuca. U to je vrijeme u Đakovstini bilo 55 naseljenih sela. Samo Mikanovci, Budrovci i Strizivojna imali su preko 30 domova, osam sela 20 -30 domova a ostali ispod 20 domova.
           Stanovnici Budrovaca bili su Hrvati. Kao glavari domova spominju se Marko Gjalo (vjerojatno Đalić), Stjepan Slobođanac, Živko Petrović, Ilija Tomin sin, Đuro Markov sin, Marko Posavac (Posavčević), Marko Grgić, Šimo Mumić, Matan Jančikić, Grgo Kretonić, Ilija Čerleni, Martin Malašević, Mato Ilíanetić ( Ilanić), Antun Petrović, Marko Varga, Mato Jančikić, Đuro Pejakov, Andro Kedačić, Marija Kedačić, Nikola Kedačić, Marijan Vuković, Mirko Karapantić, Martin Diak, Petar Zetović, Grgo Ručević, Petar Tomašović, Mirko Budrovac, Marijan Marković, Nikola Ciganović, Ivan Kedačić, Mato Kusturović, Mirko Damjanović, Andrija Bošnjak i Andrija Balić. Treba napomenut da je vjerojatno, dio domova zbog straha od povratka osmanlija ostao u svojim selišma i zbog toga nije u ovom popisu. Ova pretpostavka proizlazi iz navedenog popisa izvrsenog 1737. godine u kojem se navode glavari domova: Žvković, Kladarić, Ilić, Vladić, i Vujčić. Iz navedenih popisa domova 1749. godine i 1758. godine, pored rodova koja se naseljavaju iz okolnih mjesta, spominju se i doseljenici iz Bosne, pa se navodi da Budrovci imaju 70 domova i veliki su skoro kao Đakovo.
 


Jakob Budrovac i Stjepan Ručević
 


Ciganović
 

             Tijekom vremena selo se sporo, ravnomjerno i postupno povećavalo. Izumiranjem domova u selo se naseljavalo, uglavnom u te domove. Doseljavalo se ponajviše iz Bosne, a kasnije iz Like, Dalmacije i nešto iz nZagorja, a u psljedna tri desetljeća iz Hecegovine. Od stranih narodnosti doseljavali su Mađari, Slovaci i Njemci.
           Kako smo ranije naveli 37 domova iz 1702 godine bile su obiteljske zadruge. Broj zadruga se povećvao brojem kućanstava sved o početka diobe i raspada zadruga kada nastaje raskorak između broja zadruga i stanovnika. Do 1880. godine nije bilo raspada zadruga u selu već samo djeljenje na manje. Godine 1881 od 90 zadeužnih kućanstava bilo je 16 samovlasnika. Navodimo podatke iz kojih je vidljivo koliko je od pojedinih radova bilo kućanstava  u zadruzi, a koliko samovlasnika, s posjedom zemljištva. Erdeljić su imali 5 kućanstava i sva su bila zadružna i svi skupa su imali 175 jutara zemlje. Kedačića je tada bilo 11 zadružnih kućanstava i inokosno i svi skupa su imali 358 jutara zemlje. Mumića je bilo 4 zadruge, bez inokosnog, a imali su ukupno 124 jutra, Kretonići su imali 3 zadružne i 1 inokosno kućanstvo s 122 jutra zemlje. Vujičići su imali 2 zadružna kućanstva s 32 jutra, Španjevići 2 inokosna kućanstva s 29 jutra, Ilanić 2 zadružna s 70 jutara, Milošević 1 inokosno s 6 jutara, Slobođanac 4 zadružna kućanstva s 80 jutara, Petrović 1 inokosno s 20 jutara, Glavačević 1 zadružno  s 13 jutara, Vladić 4 zadružna s 126 jutara zemlje. Mijakić 2 zadružna sa 17 jutara, Ciganović 2 zadružna s 56 jutara, Jančkić 4 zadružna kućanstva i 1inokosno sa 148 jutara. Budrovac 4 zadružna s 136 jutara, Đalić 3 zadružna  s 71 jutro, Degmeđić 1 zadružno i 1 inokosno kućanstvo s 40 jutara, Ilić 2 zadružna s 56 jutara, Šarendradić 1 zadruzno sa 17 jutara, Zetović 10 zadružnih sa 297 jutara, Vuković 3 zadružnani 1 inokosno s 68 jutara, Damjanović 2 zadružna s 16 jutara, Kladarić 6 zadružnih kućanstava s 160 jutara, Bučanović 1 zadružno s 26 jutara, Bilaković 1 zadružno  s 40 jutara, Vidaković 1 zadružno s 26 jutara, Franjić 1 zadružno s 40 jutara, Božić 1 zadružo  i 1 inokosno s 32 jutra, Ručvić 4 zadruža i jedno inokosno s 141 jutro, Živković 2 zadružna s 34 jutra, Divoševac 1 zadružno s 59 jutara, Čakalović  1 inokosno s 15 jutara zemlje. Posjed zadruge i inokosnih iznosio je 2.698 jutara.
           Selo  je imalo i zajedničku zemlju u zemljišnoj zajednici, površine 850 jutara od toga 431 jutro šuma, 250 jutara pašnjaka, a ostalo livade i neplodno tlo.
 

                                           
Utvar
 

              Vratimo se jos ukratko na kućanstva. Prema podacima iz 1971 godine u selu je bilo 428 kućanstava. Od rodova koji su bili u selu 1702 godine održali su se: Kedačić u 12 kućanstava, Lunić i 1 domaćinstvu, Kretonić u 15 kućanstava, Slobođanac u 16 kućanstava, Ciganović u 11, Đalić u 2, Zetović u 12, Vuković u 3, Damjanović u 1, Ručvić u 26 kućanstava i Posavčević u 4 kućanstva. Više od 50% rodova iz 1702 godine nema u selu.
             Budrovci su od 1702 godine pa sved o popisa stanovnika 1869 godine selo s najvećim brojem stanovnika u Đkovštini. Prvi popis stanovništva obavljen je 1857 godine. Iz toga popisa se vidi da samo pet sela ima preko 1000 stanovnika i to: Budrovci 1534 stanovnika, Strizivojna 1157, Gorjani 1137, Piškorevci 1090 i Semeljci 1057. Kretanje broja stanovnika sela Đakovštine u vremenu od 1857 do 1991 u 14 popisnih termina pokazuje kako se kretao broj stanovnika sela u Đakovštini(Vidi podatke o tome u Zborniku Muzeja Đakovštine broj 4/ str. 97., str. 147-149/.
 

 

                Prve  podatke  o duhovnom životu sela imamo u Opisu stanja katoličkih župa 1733/34 godine. Popis je provela franjevačka provoncija Bosna Srebrena koja je tada upravljala vecinom župa.
          Župa Đakovo kojom upravljaju oci franjevci iz samostana, ima filijalnu kapelu Sv. Marka evanđeliste u Budrovcima, Piškorevcima, Selcima, Satnici i Paušincima (selo više ne postoji) i filijalne bogomolje u Kondriću i Nabrđu. Crkve i kapele napravljene su od drveta, bez oltara, slika i ostalih ukrasa, osim zvona. 
             Godine 1796. sagrađena je sadasnja crkva Sv. Nikole. Crkva je vise puta popravljana i preuređivana, a 1900. godine postavljena su dva pobočna oltara. Novo zvono nabavljeno je 1852. godine. Prije nekoliko godina izvršeni su radovi na krovištu (postavljen novi crijep), zatim na vanjskim i unutrašnjim zidovima (žbukanja, bojanje), a protekle godine postavljeno je i vanjsko osvjetljenje.
           Svete  mise održavaju se nedjeljom i blagdanom.
           Pored ove crkve 1883. godine izgrađena je i crkva Sv. Klare u Budrovačkom brdu u vinogradima.
 
 
     Pučka škola osnovana je 1847. godine. U početku nastava se odvijala u zgradama koje nisu namjenski građene za nastavu. Kasnije je izgrađena jednorazredna školska zgrada sa stanom za učitelja. Godine 1960. izgrađena je nova školska zgrada sa četiri učionice i dvoranom za tjelesnu i zdravstvenu kulturu. U sastavu osnovne škole nalazi se i podrucna škola Đurđanci. 
 

 

               Budrovci su općinsko mjesto od 1906. godine. Tada je u Đakovštini bilo 19 općinskih mjesta. Po završetku rata 1945. godine ove općine su ukinute. Od tog vremena pa sve do stvaranja samostalne hrvatske države, u više navrata, vršen je ustroj općina na području Đakovštine, a najduže se zadržao onaj u kojem je Đakovo općinsko sjedište za ovo selo. 
            Od 1993. godine imamo novi ustroj jedinica lokalne uprave i samouprave. Na području Đakovštine ustroj jedinica lokalne samouprave ustrojen je na način da imamo grad Đakovo i devet općina. 
           Slaba prometna povezanost sela u prošlosti i nije imala toliko negativni utjecaj na veličinu i stabilnost domova, čak obrnuto, u vrijeme osmanlija i islamizacije koju su vršili, bilo je važnije biti što dalje od prometnica. Međutim odlaskom Turaka, prometnice postaju važnim gospodarskim i kulturnim čimbenikom sela.
           Željeznički promet Osijek - Vrpolje uspostavljen je 1905. godine kada je izgrađena i željeznička postaja. Kasnije je ukinuta postaja i odvojak za robni promet, a sada postoji stajalište za putnički promet. 
           Cestovni promet Đakovo - Budrovci u usporedbi s drugim mjestima iz bliže okolice Đakova uspostavljen je tek 1913./14. godine. Izgradnjom ove prometnice selo ostaje i dalje prometno zatvoreno. 

          Godine 1972. stanovnici sela Budrovaca odlučiše se na 15 godišnje izdvajanje sredstava, te se uz veliki radni doprinos, cestovno otvoriše prema: Vinkovcima (cesta Budrovci - Đurdanci) i na cestu Osijek - Kopanica (Budrovci - Piškorevci). Ova mreza cestovnih prometnica imat će značajnu ulogu u razvoju sela.
         Posebno treba naglasiti veliki značaj ove prometnice u vrijeme ratnih operacija za hrvatsku državu. To je bila jedina prometnica kojom se moglo prometovati od Vukovara, Županje i Vinkovaca preko Đakova i Našica prema unutrašnjosti Hrvatske. 
         Budrovacka katastarska općina s 5.648 kj. također se ubraja u red najvecćh sela Đakovštine. Stoga je na području atara bilo u bližem i daljem vremenskom razdoblju naseljenih mjesta na kojima se i sada nalaze arheoloski predmeti. Među njima najznačajniji su Štrbinci. Tu su u predrimsko i rimsko vrijeme bila naselja koja su za ratnih vremena nestala. Na području Jabučana, južno od sela, nalazilo se uzvišeno mjesto promjera 20 metara i vjerojatno je to bila neka građevina iz predturskog doba. 
          Naseljeno mjesto bilo je i u predjelu Jabučana koje se nalazilo na sredini puta prema Đurdancima gdje su nađeni dijelovi keramike, razni predmeti i drugo. 
          Nadalje, postojalo je naselje iz veoma ranog doba kod Jošave ispod vinograda kod izvora Plugarić gdje nalazimo dijelove iz prapovijesnog doba.
 
 

         Na području atara bilo je poslije Turaka mjesta koja moramo spomenuti, kako po važnosti tako i po ulozi koja su ta mjesta imala ne samo za Budrovce, već i za širi kraj. Najznačajniji su već spomenuti Štrbinci koji su imali dobar položaj, dobru vodu, plodnu zemlju i zato su ga uvijek, zbog navedenih karakteristika koristili. Posljednji turski vlasnik imao je tu zasađene vinograde i voćnjake, izgrađeni ribnjak, imao svoje stanove kao i gospodarsku zgradu za stoku, a često je tu boravio. 
           Poslije odlaska Turaka Štrbince je preuzelo vlastelinštvo Đakovo koji su ga obnovili i uredili. Najprije su obnovili vinograde kojih su tada imali 25 motika, zatim 10 motika na Vitici i 18 u Buđaku. Vinograde su proširili i 1864. godine iz Štrbinaca su imali 502 hektolitra vina. Filoksera je 1893. godine uništila sve vinograde. Nova sadnja lozom amerikankom odmah je počela i do 1900. godine obnovljeno je oka 4 jutra. 
Seljaci Budrovaca imali su svoje vinograde u Budrovačkom brdu prema Jošavi. Osim vinograda vlastelinstvo je imalo i veliki voćnjak u kojem je tada bilo najbolje voće sa sadnicama iz Francuske i Njemačke. 
 


Marica djv. Ručević i Ivo Kedačić Lovakov


Filip Budrovac
 

             Na području atara bilo je uvijek veliko gospodarsko vlastelinstvo, nešto oka 1758 jutara koje se nalazilo na Štrbincima, Pekarovcu i drugim djelovima uz đakovačku medu. 
           Biskup Bakić (1716. - 1749.), osim što je proširio vinograde, podigao je na Vitiki štalu za 250 konja. Uredio je na Štrbincima Ribnjak, koji je biskup Mandić (1806 - 1815) dao proširiti i načinio dva jezera za uzgoj riba. Biskup Krtica (1773 – 1805) podigao je Švajceriju za uzgoj većeg broja krava gdje su se one nalazile sve do oko 1900 godine. Neko vrijeme tu je od 1866 godine izgradena ovčara.
          Na Štrbincima je izgraden i veliki pčelinjak 1806 godine i tu se nalazio sve do 1848 godine kad su ga seljaci za ono nemirno vrijeme razvukli. Novi pčelinjak je izgrađen u Štrbincima 1863 godine i tu se nalazio do 1900 godine.
         Radi tolikog broja stoke i obrade vinograda i voćnjaka tu se uvijek nalazilo veće naselje u kojem je bilo po 20 i više obitelji. 
        Osim Štrbinaca vlastelinstvo je imalo posjed ispod sela u Lugu i to velike livade. Tu su 1892. godine podignute staje za konje i kuća za čuvare, a nešto kasnije 1895. godine proširene staje i sagradena kuća za konjare. 
 
 
Veliku važnost imali su pritoci Jošave Kaznica i Ribnjak na kojima je bilo postavljeno 8 mlinova vodenica. 
Iz 1881. godine spominju se slijedeći mlinovi: 
1. mlin na Jošavi "Obala" u vlašnistvu: Kedačić, Bibkovic, Petrović, Mumić iz Budrovaca i Pave Božića iz Đurđanaca, 
2. mlin na Joševačkim livadama u vlasništvu: Zetović, Ručević, Erdeljić, Kretonić, 
3. mlin na Joševačkim livadama u vlasništvu: Ilanić, Posavčević, Franjić, Ciganović i drugi, 
4. mlin na Joševačkim livadama u vlasništvu: Erdeljić, Ručević, Đalić, Kedačić i drugi, 
5. mlin Bristovaca koji se nalazio kod Perkovaca, vlasnici su: Mumić, Vuković i Budrovac, 
6. mlin Kaznička livada u vlasništvu: Zetović, Kladarić, Kedačić i drugi, 
7. mlin Kartenica na Joševačkim livadama, vlasnici su: Budrovac iz Budrovaca te obitelji Bošnjaković, Đaković i drugi iz Đurđanaca, 
8 .mlin na Ribnjaku u vlasništvu: Vladić, Posavčević, Slobođanac i drugi. 
U vodenici su mogli mljeti samo oni koji su vlasnici i to koliko su imali prava odnosno dijelova. 
Na području atara bilo je oko 15 izvora kvalitetnom vodom za piće. Većina tih izvora sada je zapuštena a neki su zaplavljeni. 
 
 Društveni život sela odvija se kroz sportske i kulturne udruge. Već duže vremena djeluje NK Slavonija, KUD Šokadija i Lovačko drustvo Fazan. 
 

Antun Ručević  Ručevački
 

Kretanje broja stanovnika 1857-2002
 

HOME